U mojoj brijačnici u Splitu stara ogledala postala su zaštitni znak salona

Brijačnicu u Varošu otvorio sam prije tri godine u prostoru gdje je pedeset godina radio stari brijač. Kad sam preuzimao lokal, većina opreme bila je za bacanje. Ostala su samo tri zida na kojima su visjela velika ogledala u okvirima od tamnog drva, i znao sam da su upravo ta ogledala jedino što ne smijem mijenjati.

Staklo je bilo mutno na rubovima, a srebrni sloj ispod mjestimično se ljuštio. Svi su mi govorili da ih zamijenim novima, jer gost mora jasno vidjeti frizuru. Ipak sam pronašao staklara u Kaštelima koji obnavlja stara zrcala, i on mi je rekao da se ovakva ogledala mogu spasiti bez gubitka karaktera.

Obnova je trajala šest tjedana. Staklar je skinuo stari srebrni sloj, nanio novi i zaštitio stražnju stranu. Okvire sam sam brusio i lakirao vikendima. Ukupni trošak bio je 1 400 Eur, više nego što bi stajala nova ogledala, ali rezultat je bio točno ono što sam htio.

Gosti su odmah primijetili razliku između moje brijačnice i lanaca u trgovačkim centrima. Prvo pitanje mnogih nije bilo o cijeni nego o povijesti prostora. Stariji Splićani pričaju da su ista ogledala visjela tu i kad su ih kao dječake očevi dovodili subotom.

Na društvenim mrežama fotografije salona privlače više pažnje nego fotografije frizura. Turisti dolaze samo da se slikaju, a neki ostanu i za brijanje. Jedan putopisni portal uvrstio nas je na popis mjesta koja treba vidjeti u Splitu, upravo zbog ogledala i drvenih okvira.

Uz stara sam postavio i jedno novo, ručno ogledalo za pokazivanje stražnjeg dijela glave, jer to stara nisu mogla. Pazio sam da i ono ima drveni okvir, kako se ne bi isticalo. Tako moja ogledala zajedno izgledaju kao da su oduvijek bila tu.

Prijatelj koji otvara brijačnicu u Rijeci pitao me za savjet. Rekao sam mu da ne kupuje sve novo samo zato što je jednostavnije. Prostor koji ima prošlost ljudi osjete čim uđu, a dobro sačuvana ogledala čuvaju tu prošlost bolje od bilo koje dekoracije koju možeš kupiti.