Nekada su se muški i ženski satovi isključivo popravljali

Danas nema mnogo ljudi koji mogu reći da vole svoj posao, ali ja sam imao privilegiju jer su mi muški i ženski satovi bili ljubav, a ne samo posao.

Čuvam u radnji stari slajd, na kome čovjek juri, jer mu odlazi voz ili autobus, a na njemu piše: „Tako mu i treba kad nije kupio sat kod Josipa Bourek-a.“ Što znači da je u to davno vrijeme bilo neke prodaje satova, ali kad sam ja došao u radnju nije bilo prodaje kakvu danas poznajemo, u smislu izloženih i osvjetljenih satova u vitrinama. Ranije je to bila prava zanatska radnja gdje su se muški i ženski satovi popravljali i morao si biti pravi majstor za to, a ne samo trgovac.

Sjećam se samo da je moj otac tu radio i imao je još jednog radnika i kad bih kao dijete dolazio u radnju bila je ozbiljna atmosfera, tišina,  njih 4-5 majstora sa lupama na oku i muški i ženski satovi posvuda, rade. 

Ja sam počeo da prodajem satove 2003. U jednoj knjizi o marki sata Certina, piše: „Ako ste dobar majstor i ako napravite dobar sat, a on nije na tržištu dobro plasiran, džaba vam i što ste dobar majstor i što ste napravili dobar sat.“ Kad su u pitanju muški i ženski satovi sve je u sprezi zanata, estetike i tehnike. Supruga i ja ocijenili smo da nešto treba napraviti da bi ostali u poslu. 

U to vrijeme nije bilo puno distributera satova, da bi mogli da dođemo do zvaničnog sata sa pakovanjem. Sve sa ciljem da krajnji korisnik dobije sat u lijepo stiliziranom i estetski osmišljenom pakovanju i da jednog dana dobije i servisnu uslugu za taj sat kod nas. Tad se pojavila firma Pintila, a kod njih su bili u ponudi muški i ženski satovi Casio, Seiko, Doxa i fashion marke: Mexx, Pierre Cardin. Prilikom nabavke tih satova, insistirao sam da mi dostave tehničku dokumentaciju gdje sam vidio da su to bili dobri švicarski mehanizmi i to je bio sasvim dobar razlog da ih nabavim i imam u radnji. 

Stari satovi i njihova sentimentalna vrijednost

Unazad 50 godina, negdje 70tih godina, satovi su bili vrlo cijenjena roba i tada sam i ja dobio svoj prvo sat.

Sjećam se kao danas – bio je crveni kožni remen, tanak, bijela podloga, sa zlatnim je unutra bilo sve označeno – brojevi, kazaljke, ime. Kada sam ga dobio osjećao sam da sam dobio nešto vrijedno, da sam dobio vrijedan poklon kojeg sam čuvao  i nisam ga nosio svaki dan, nisam ga nosio u školu, nosio sam ga samo nedjeljom, jako sam pazio na njega i čuvao sam ga. Kum koji mi ga je kupio je živio u Zagrebu, vjerojatno ga je kupio u Zagrebu kod nekog urara, sat je bio u kutiji i sjećam se da je kutija bila četvrtasta i u kutiji sam ga dobio. Ne mogu reci koliko sam ga dugo imao, sjećam se da sam ga dugo nosio, kasnije sam ga spremio u ladicu i jedan period ga više nisam nosio jer se pogotovo u vojsci satovi nisu nosili tada. Možda kada bi ga potražio bi ga i pronašao negdje, vjerojatno je negdje sa starim stvarima, ne vjerujem da je bačen, baš bih ga volio naći. 

Moj tata je kasnije išao u Njemačku, on je ima Doxa sat, kasnije je kupio Omicron. Doxa sat je kupio u Njemačkoj, on je otišao tamo 60tih godina i tamo je bio do 80tih godina, bio je građevinski radnik i Doxa mu se oštetio na poslu i onda je kupio Omicron.

Doxa satovi su tada bili na cijeni, meni je to teško reci, vjerojatno je to jedna dugogodišnja tradicija, žao mi je što ne znam koje se točno godine krenuo proizvoditi, vjerojatno zbog svoje tradicije i dizajna, ne vidim drugog razloga. 

Stari satovi imaju svoju vrijednost, ona nije samo financijska nego često i sentimentalna, a to se ne može kupiti novcem. …

Kako su se razvijali ženski i muški satovi?

Svako vrijeme ima neku svoju karakteristiku. Današnja karakteristika potrošača je sljedeća, ili se nose modni ženski i muški satovi, koji su kao modni dodatak, naročito je to kod žena prisutno, ili imaju satove koji se nose dok ne stanu pa se bace, ili imaju izuzetno skupe satove koji su poput investicije, statusni simbol – ovo zadnje je posebice prisutno kad su muški satovi u pitanju. 

Kao što se kupuju skupi auti, skupa odjeća, tako se kupuju i skupi satovi, ali i na međunarodnom tržištu su satovi postali investicija, znači nisu samo upotrjebna vrijednost nego ljudi ulažu u satove jer pojedinim satovima cijena stalno raste. Muškarcima su muški satovi često njihove male igračke.

Kupci vole tradicionalne marke, dakle marke koje su oduvijek poznate na tržištu. To je Omega, Rolex, Longines (u ovoj kategoriji se više muški satovi prodaju), pa onda skupocjeni i rijetki satovi poput Pateka, Lange and Sohne, to je mali broj satova, pa Cartier, ali dobar dio mladih ljudi voli ove satove poput Nautica, Fossil i tako tih brendova koji su kao modni dodatak za ljeto. 

U vrijeme kada sam ja počinjao raditi kao urar, satovi su služili da se ljudi pomoću njih orijentiraju, manji broj ljudi je kupovao skupe satove. Prestižne marke su se dobivale za jubilarne nagrade, IWC SCHaffhausen, Omega su se dobivali za dvadesete godišnjice rada, pa za desetogodišnjice Doxa, koje su također bile skuplji satovi. Posebice su se muški satovi dobivali kao jubilarne nagrade. 

Uglavnom, imali su ovaj srednji sloj satova, kao što je bio Omikon, Aretta i slično. To su bili satovi za svakodnevnu upotrebu i mogu reći da su bili jako kvalitetni. Ranije nije bilo toliko ekonomske propagande, nije bilo toliko ponude. Danas se ženski i muški satovi naprave na CNC strojevima, nekada se radilo ručno, pa se nije moglo praviti toliki broj komada.