Stari satovi i njihova sentimentalna vrijednost
Unazad 50 godina, negdje 70tih godina, satovi su bili vrlo cijenjena roba i tada sam i ja dobio svoj prvo sat.
Sjećam se kao danas – bio je crveni kožni remen, tanak, bijela podloga, sa zlatnim je unutra bilo sve označeno – brojevi, kazaljke, ime. Kada sam ga dobio osjećao sam da sam dobio nešto vrijedno, da sam dobio vrijedan poklon kojeg sam čuvao i nisam ga nosio svaki dan, nisam ga nosio u školu, nosio sam ga samo nedjeljom, jako sam pazio na njega i čuvao sam ga. Kum koji mi ga je kupio je živio u Zagrebu, vjerojatno ga je kupio u Zagrebu kod nekog urara, sat je bio u kutiji i sjećam se da je kutija bila četvrtasta i u kutiji sam ga dobio. Ne mogu reci koliko sam ga dugo imao, sjećam se da sam ga dugo nosio, kasnije sam ga spremio u ladicu i jedan period ga više nisam nosio jer se pogotovo u vojsci satovi nisu nosili tada. Možda kada bi ga potražio bi ga i pronašao negdje, vjerojatno je negdje sa starim stvarima, ne vjerujem da je bačen, baš bih ga volio naći.
Moj tata je kasnije išao u Njemačku, on je ima Doxa sat, kasnije je kupio Omicron. Doxa sat je kupio u Njemačkoj, on je otišao tamo 60tih godina i tamo je bio do 80tih godina, bio je građevinski radnik i Doxa mu se oštetio na poslu i onda je kupio Omicron.
Doxa satovi su tada bili na cijeni, meni je to teško reci, vjerojatno je to jedna dugogodišnja tradicija, žao mi je što ne znam koje se točno godine krenuo proizvoditi, vjerojatno zbog svoje tradicije i dizajna, ne vidim drugog razloga.
Stari satovi imaju svoju vrijednost, ona nije samo financijska nego često i sentimentalna, a to se ne može kupiti novcem. …
